BBS Sport
Shop

Artikala: 0 /

0,00 kn

Arrow
Sadržaj košarice
Arrow

Artikala: 0 / 0,00 kn

Nazovite nas

telephone icon +385 1 2303 435

Luka i Marko šalju nam priču iz Hrvatskog Zagorja

Autor: Ribolovni Administrator
Luka i Marko šalju nam priču sa svoje kampanje. Pročitajte više i pogledajte galeriju slika...

Početak jeseni u Hrvatskom Zagorju.

Vani kiši kao ludo. Jučer smo obavili zadnje razgovore s vlasikom jezera i prijateljem Markom koji tamo lovi već duže. 4 puna dana imamo jezero sami za sebe. 4 jezera, dva ribolovca, 6 štapova. Ovo bi mogao biti potencijalno najbolji ribolov za jednog od nas dvojice. Inače to je privatni kompleks koji sadrži vinograd, voćnjake, šumu, kuću i 4 omanja jezera. Jezera nisu bogata ribom kao većina jezera kakve danas imamo prilike viđati. Od domaćih ribolovaca saznao sam da su se nekada lovile velike ribe, najveća je bila 90ih godina, vretenac 27 kilograma. Obećano mi je pokazati sliku kad drugi put dođem. prije devet godina ulovljen je ljuskaš težak 19 kila i pušten je, te nakon njega se love ribe do 10 kilograma i to jako rijetko. Moj prijatelj Marko je tek nakon tri godine uspio uloviti šarana i amura preko 10 kilograma i to na jedan štap u jednom dnevnom ribolovu. Za ova jezera sam se odlučio jer me silno privlače baš takve vode. Za koje ljudi tvrde da su izmesarene, da u njima nema riba, da je tamo bezveze loviti. Ali ne obraćam se previše na takve priče. Znam svoj cilj, ne skrećem s njega i ne zanima me ništa drugo nego samo jedna prava riba s takve vode. Dok ovo pišem nemogu prestati razmišljati o tim ribama gore, o toj mističnosti koju ta voda pruža i o svemu što sam lijepo proživio u nadmetanju sa zagorskim šaranima.

Četvrtak. 8.10.15.

5 sati 50 minuta, lagani zvuk alarma budi me iz sna. Kako sam te noći dugo bio budan dok sam sve posložio, ujutro sam bio pomalo umoran i bezvoljan, ali par dubokih udisaja kisika koji se proširio plućima i ubrzao mi krv, te sam bio spreman za novu avanturu. Brzo sam otišao pod tuš, oprao zube, obukao najdražu trenirku, uzeo ključeve i kresnuo svoju plavu Octaviu. Pričekao sam par sekundi da se odmagle stakla, stavio CD u radio i krenuo put mog prijatelja Ivana koji je samnom u svemu ovome. Za moje čudo, čekao me ispred kuće sa termosicom vruće kave i gorio je od uzbuđenja. Pozdravili smo se i krenuli za Zagorje. Put je prošao relativno brzo i 100 km ceste i predivnih zagorskih brega začas su bili iza nas. Vlasnik Zdravko nas je dočekao i upoznao nas s cijelim rančem. Nakon kratkog razgovora, on je otišao, a mi smo krenuli s podizanjem kampa prije kiše. Kamp smo podigli ispod lješnjaka na nasipu koji razdvaja dva jezera. Pošto je Ivan bio na redu da prvi bira mjesto gdje će loviti, odlučio se za drugo jezero, poznato kao jezero s najvećim primjercima šarana i somova. Isto tako na tom jezeru su ribe teško ulovljive. Meni je ostalo na izbor treće jezero. Iako sam i ja htio loviti na drugom i okušati se u nadmetanju sa starim stanovnicima tog jezera, nisam previše žalio jer sam znao da ako sve odradim kako treba imat ću uspjeha i na ovom. Popikali smo bankstickove i zabacili štapove. Lovio sam u svakom kutu jezera sa po jednim štapom uz sami lom. Odlučio sam u dva kuta loviti samo na pva, a na jednom štapu sam napravio malo hranilište od Tubertini brašnaste hrane,kukuruza šećerca, kuhane konoplje i tigera. Zabacili smo i napokon pili kavu, a nešto u meni je zatitralo, kao da sam osjetio. I nedugo nakon toga, BIBIIBIBIB, Delkim je započeo simfoniju, a Infinityca mu se pridružila svojim poznatim zujanjem. Može li bolje, pomislio sam. Skočio sam, zgrabio svog Fastwatera i zaprepastio se snagom i divljaštvom ribe koju sam imao na udici. Toliko je bila brza da je u samo par sekundi preplivala cijelu dužinu jezera, nekih 60 metara i digla se nad nadvijene vrbove grane. Šamarala je tako površinom jezera i davala cijeloj situaciji neki poseban štih. Jebote, rekao sam Ivanu, ovo me podsjeća na Martinove priče kada lovi pastrve. Baš čudan dril, potpuno drugačiji od onih sa dubljih i večih voda. Uspio sam šarana odvojiti od loma i primjetio sam kako se radi o manjoj, ali izrazito borbenoj ribi. Prošlo je par minuta i predivni ljuskaš našao se ispred objektiva. Kada sam ga pustio, prebacio sam štapove i već je počela padati noć, ali ništa se nije dešavalo. Tako je bilo do jutra, a kroz noć smo se zabavljali uz čašicu zagorskog tuduma.

Petak, 9.10.15.

Ujutro smo se probudili, Ivan je skuhao kavu, spremio doručak. Na meni je bilo samo da operem to sve i prebacim štapove. Ponovo sam sve uradio kao i jučer i negdje oko 11 sati, Delkim se ponovo ujednačeno počeo oglašavati. Brzo sam zgrabio štap i krenuo drilati. Uf, ovaj je još luđi rekao sam Ivanu. Rezao je površinu vode i šamarao kroz grane nadvijene nad vodom. Uživao sam u svakom proživljenom trenutku tada, te je ubrzo jedan golač sličnih dimenzija onome ljuskašu dan ranije bio u kadici. Odlično je krenulo, taktika pali, pročitao sam jezero, mislio sam u sebi. Dvije ribe u dva dana za tu vodu su kako kaže Marko odličan rezultat. Sad je bio red na Ivanu da se upiše. Vidio sam da mu pomalo raste nervoza, ali brzo nakon toga tu nervozu je pobio zvuk njegovog K-Karp indikatora. Svinger je pao kao da je netko odrezao najlon, što je naslućivalo da se radi o amuru. Kontra u tvrdo, akcija kreće. Nije dugo trebalo i ispred objektiva našao se predivan mali amur. Taman da ubije vrijeme i monotoniju. Nakon toga ponovno prebacivanje pošto lovimo na mulju, te ručak. Moram se pohvaliti da sam sva četiri dana odlično jeo zahvaljujući Ivanu. Da sam bio sam , vjerojatno bih bio na kruhu i paštetama. Tako je odmicao dan i sve se smirivalom osim kiše, koja je počela padati. Mi smo se ponovno cijepili dozom zagorskih proizvoda i ušuškali se u tople krevete. Baš sam imao osjećaj da ću nočas kresnuti neku dobru ribu, ali prevarilo me. Kasnije se ispostavilo da me prevarilo dosta toga. Ali to je to, rekao bi Marko, to su ti ta jezera. Nema tamo pravila. Trećeg dana ujutro, ponovo nas budi K-karp ali sad malo drugačijim tonom, onako šaranski. Ivan izlijeće iz šatora i tada kreće prava muška borba. Po prvi put u svom životu, on je na štapu imao veću ribu. Začudo, na početku je riba blesavo plivala i skoro odmah ušla u podmetač. Kada smo je vidjeli, ja sam bio uvjeren kako imamo ribu blizu 10 kila, a Ivan, koji je nije mogao dobro vidjeti, tvrdio je kako nije veći od njegovih dotada ulovljenih šarana. Bio je uvjeren kako ima manje od 5 kila. Kad je šaran nakon par trenutaka skužio o čemu se radi, zapalio je prema granju. Izraz Ivanova lica mi je sve govorio. Nije znao što ga je snašlo. Kako je jak, prokomentirao je. Rekao sam ti, imaš ribu blizu cenera. Samo se smijao, onako u nevjerici. Borba je trajala desetak minuta i napokon sam uspio usačiti šarana. Pažljivo smo ga odnjeli do kadice i polili kantom jezerske vode, kako ga nebi izlagali rizicima za vrijeme slikanja i vaganja. Tek kad smo ga stavili u kadicu, vidjeli smo koliko je veći od prethodnika. Par slikica, jedna strana, druga, ovaj onaj kut. Dok donosim vagu, Ivan ga posprema u vagaricu i sve je spremno za posebni trenutak u njegovom životu. Uvjereni smo da ima PB, samo je pitanje koliko je težak. Vaga se popela na 10, zatitrala na 9 i zaključala na 8.850 kg. Vauuuu, neznam tko je bio sretniji, On koji je sve to toliko dobro odradio, ja koji sam bio jako ponosan jer sam ga puno tog naučio, ili mi zajedno, što već na prvom posjetu ovo vodi, nakon samo tri dana imamo jednog od starih ratnika ispred objektiva. Pažljivo smo ga vratili u vodu, ponovo prebacili i nahranili pozicije sa po par kugli brašnaste i drobljenih boili. Sretni i ponosni mogli smo sjesti, popiti, pojesti i prepričavati maloprijašnju situaciju. Tako je ubrzo i počela padati noć. Prebacivanje, par kugli i u krevet. Zadnja je noć, puni smo optimizma. Kvragu, već je jutro, a mi se budimo pomalo razočarani jer je noć protekla bez bipa. Kuhamo si juhu od vrganja i u tom momentu javlja se zvuk s ivanove pozicije. BIPBIPBIP, ponovno je svinger dolje i nakon nekoliko minuta imamo još jednog amurčića ispred kamere. Baš je došao lijepo za kraj, da nam potvrdi da smo sve odradili dobro, samo da je ovo ipak jedan drugačiji tip ribolova od onog kojeg imamo prilike gledati na našim poznatim jezerima. Uz lagane kapi kiše sve smo pospremili u auto i krenuli put Zagreba. U povratku sam Ivanu htio pokazati Zaprešićku ljepoticu, Zajarke, ali odgodio sam to zbog lošeg vremena. Inače tamo svake godine sa svojim dečkima odradim štefanjsku kampanju, pa se nadam tome i ove godine. Evo, sretan sam što sam u mogučnosti sa Vama podjeliti još jedno moje iskustvo s još jedne nove vode. Siguran sam da ću joj se vratiti jer me kupila svojom mističnošću i mutnom bojom vode. Svima Vama želim bistro u ribolovu, bilo koje vrste, lovite i čuvajte naše ribe, vračajte ih u jezera, jer to je mali korak za nas, a veliki za naše buduće naraštaje.

Pozdrav svima.

Luka Vukas